Piše: Mihailo Medenica
Probijamo se šumom, jedva, uz jaz, papratištem, strminom od bukve do bukve, pazeći da gdje ne zgazimo divlje jagode, puna ih je šuma, eno se crvene obodom Dola, najljepše livade imanja, što čini se kraja nema, pa se najedanput ko spotakne i skotrlja u šumu...
Ne može se Dolom ka kući! Ni Milićevom, Donjim i Gornjim osredkom, Gradinom...nikud bez kroz šumu, kum, brat i ja!
U kumstvu duže od tri vijeka s kućom Radovića.
Međašila su nam se imanja bez međe, bez ikakvog belega dokle je šta i čije, jer gdje se međašiš srcem tu je duša tapija, beleg je u vrletima moračkim – obraz!
Ništa starima nije trebalo do njega, ne treba ni nama vala, niti će među Medenicama i Radovićima ikada biti kamena, bez onog na Crkvinama, praotačkom groblju više Morače!
I tu smo kopani jedni do drugih!
Niko ovuda prošao nije, evo deveta godina! Niko bez vukovi kad strče s Vučja, al zaludu im – nema jaganjca da prekolju tu gdje više nema ni ljudi da bace kose na otkose i potjeraju hajku na izgladnjele kurjake.
Vazda mi je bilo žao jaganjaca koliko i vukova!
Koliko god da smo vjekova utemeljili tu uvijek je to bilo barem za vijek manje negoli što su kurjaci, međedi i orlovi temeljili svoje u planini!
Mi smo došli na njihovo, a oni na Božije, al opet ništa tužnijeg nego kad planinom jekne ovca za jagnjetom, a ono proba da zamekeće preklanog vrata dok ga vuk u trku odvlači u šumu...
Jednako ko vrisak majke za djetetom! Zapravo, jeste vrisak majke za djetetom...
Kumu je manje godina nego što se vidi na njemu! Jadi u muke su ga povile, zgasle mu oči, poštapa se, al gazi po tri koraka pred nama tukuć po travuljini, omarima, trnu...da javi bauljinama da stižemo.
One sada gospodare livadama! Povije se gdje trava kad šarka uzmakne. Gdje bjelasne na prtini, pa nestane. Neka ih do đavola, ničega se ne plašim ko njih!
Baba je umrla 2004. Stroga i nakrivo nasađena žena, britke planinske pameti i kratkih rečenica kojima je jednako tukla ko mašicama i milovala ko što niko nije.
Voljeli smo je koliko smo je se i plašili! Njena je dovijeka bila prva i poslednja!
Gdje god bi kod svojte svratili u selo, a nema u njemu do desetak kuća, a svaka na po kilometar najmanje, vazda bi Dulu sjeli u čelo stola i uvijek je prva čaša rakije išla pred nju!
Znam ono što tada znao nisam, nije bila ni stroga ni nakrivo nasađena, već ko i planina – grubo tesana! Više od pola vijeka je sama drugovala s vjetrovima, snjegovima, prokletstvom i blagoslovom kamenjara – nije se sirota imala mnogo čemu nasmejat!
Praštaj, Dule, sad znam ono što nisam znao, bauljajući za kumom i bratom onom malom livadom što si govorila da će meni najprije bastat!
Najmanja, a najljepša! Stalo na nju i kruška divljaka, plodne ljeskovine, divlje zove, a potok je polutio na dva još manja dijela...
S njega smo moja kumara Dragić i ja točili vode koscima u bidone, a prsti se slede dok držiš onu prokletinju u potoku da se napuni!
Da mi je još jednom da promrznu tako, al šikara progutala i jaz i potok i prilaz i...sve bez sjećanja i ovaj tamjanski, mirski miris nekoševine!
Ništa ne miriše ko planinaska livada dok ne umre u otkosima, pa i otkosi dok još ropću i stenju u samrtnom...
Mnogo je smrti na ovim lagoslovenim stopama!
Jedan za drugim – stričevi, kumovi, baba, majka i...
Od tada kum nije zaguslao, a niko kao ja od sve djece nije volio da ga sluša kad noću, uz šporet na kojem kuma Nana kuva kumpijera – gusla Mojkovačku bitku, Kulu Radunovu, Smrt popa Mila Jovovića...
Ko da se brda poviju bliže kuće da i ona čuju, da uživaju u pradjedovskoj javorovini s izdeljanim Njegošem i orlom na vrhu, dok iz kuma bije stotinu pušaka i sikću sablje...
Nije zaguslao od 2003. Niti će više, zakleo se! Ne više nikada od onog dana kada je u zemlju spustio svog, mog, našeg Dragića! Jedinca!
Ta ga je muka ponajviše povila i zgasla onu žeravicu koju je imao u očima, da si noću mogao prepoznat kuma kad silazi niza strane k nama!
Odrasli smo moj Dragić i ja! Ni godina razlike u nama! Povazdan zajedno, jedva bi nas noću razdvojili na počinak, mada je u obje kuće bio po jedan krevet za kumove na koje se nije smjelo ni sjesti, bez ako Dula ne dozvoli!
Posteljio se jednako kao i ostali, možda noć nanese nekog od Radovića kod nas il Medenica kod njih, sramota je da kum uđe u kuću, a krevet pokriven ko mrc...
Jeste, bili smo prije dva sata otac, brat, moja Jana i bratovljev Marko da našem Dragiću upalimo voštanice. Na Crkvinama, gdje se kopamo jedni do drugih vjekovima!
Rekosmo mu da idemo do sela, da ćemo proć našim livadama, da ćemo uzbrat i skcat na nekom kamenjaru lješnike, baš kao što smo ko djeca, ne žureći da odnesemo vode koscima...
Kum nije izlazio do imanja ima evo dvije godine! Sagradio je kolibicu niže u selu, bliže džadi, dalje od kuća koje sjećaju na najljepše i najtužnije!
Učinio je sevap bratu i meni da se u Momčilovo, očevo ime, popnemo do kuće!
On je s unučadima ostao dolje, do raskrnice dva zemljana puta koja vode desmo ka deda Nikoli Medenici, pokojnom, i levo ka kući Mijailovoj, prađeda!
Koga god da pomenemo – prekrstimo se! Svi su na Crkvinama, pod kamenim belezima. Nemaš kome da dozoveš bez da ti se šuma, vrtače i planina odazovu!
Nema ni ljese (ograde), ni pojate, ni izbe...kljunulo sve u travu, pojele ih godine i trn!
Tu nas je, širom otvorene ljese dočekivala Dula kad joj otac dozove ime još s Dedovine, livade, dole, daleko pod šumom gdje je starina ostala da nas čeka!
Nije mogao dalje! Uveliko je pregazio 85 godinu, jedva je i dotle stigao, ali je želio!
Obećali smo mu brat i ja da ćemo ga dovest u Žirke, nadajući se i do kuće, al svaka je livada ovdje Momčilova kuća!
Tu su mu braća, kumovi, majka, otac, đed, prađed...eno ih otkivaju kose bez glasa i obaraju otkose ne mičući travu...
Kumili su i molili i on i stričevi Dulu da dođe kod nekog od nas da živi, al – ne, tvrđa je i tvrdoglavija bila od bukve i kamena!
I neka je, sad razumije što tad nisam!
Nije ona samovala u planini pola vijeka, već je čuvala za nas kad to ljeti dođemo na dva mjeseca i nešto u zimu ako se od snjegova moglo probiti?!
Otac i stričevi jesu, prtili su ga satima da stignu do kuće, a mi djeca bi ostajala u Kolašinu kod svojte, a kumovi su vazda bili tu za babu, a kuće su nam na 500 metara što je u zimu, po onim snjegovima...al nije bilo dana da Veljko Radović il moj Dragić ne siđu do babe.
Ista je to kuća Radovića iz koje je i mitropolit Amfilohije!
Vazda ga je baba zvala Risto, nije mogla prekalupit drugačije, znala ga je od malena i vazda bi na grdnju oca i stričeva što ga ne oslovljava crkvenim imenom odgovarala: „Za mene je bio i ostao Risto, a vi ga zovite kako vam volja!”, al daleko od toga da ga nije poštovala i da nije bila vjerujuća!
Jednostavno, čini mi se da je i planine znala kad su bile male, a ne ove starce sad, vazda je govorila: „Sve su to moja đeca”!
Navršila je vijek tačno, ispustivši dušu evo ovdje, na krevetu kraj kojeg stojima brat i ja!
Stigli smo do kuće, Bogu hvala!
Još se drži starica, a 115 joj je godina! Prađed ju je podigao na temelju stare, manje, a nema ni u ovoj više od dva sobička i kakve stave između njih!
Drži se i koliba, malo poviše nje, desetak metara, u njoj se ljeti živjelo povazdan, a u kuću ulazilo samo na počinak! I njoj će vijek uskoro, nazdravlje joj bilo!
Kum je otključao vrata i blago se pomjerio u stranu da brat i ja prvi uđemo!
Stojimo ko ukopani! Vidim mu oči zasuzile, vidi i on meni, al prećutkuje, pa ko da smo na komandu u isti tren zakoračismo u dom našeg djetinjstva!
Prekrstismo se, poljubismo drveni prag i kameni zid i...
Bože, koliko mi fali ono babino kad vikne s ljese: „Blagoš Duli u kuću”, al nikad osmijeha kao da to ne misli, al mislila je vazda, uvijek bi se to otelo iz nje punog glasa i s puno duše.
Ničega skoro u kući, a opet svega što treba da je u njoj: ikone Arhangela Mihaila, gusle, velike drvene stolice u čelu bukovog stola, u kojoj je Dula sjedjela, i metalnog kreveta na kojem se oprostila od svoje Crne Gore!
Još voda bijesno nije s vrela gradinskog u točku pred kućom, čuje se, al se od omara ne vidi ni točak ni crijevo!
– Napijte se, kumovi, sevap je...– već je kumara razgrnula štapom dovoljno da se zahvati ona leden u dlanove.
Bije kopriva o ruke, al ko mari, nek prži, i ona nas se uželjela, a nikako da se napijemo ove vode za sve kojima smo namenili po gutljaj brat i ja.
Mrznu prsti baš kao onda, al neka ih, prija da žalio ne bih modri da ostanu samo Momčilu mom da ih pokažem...
Zakatanči kum kuću, ne zadugo, lažemo se brat i ja, znajući da...
Ne zadugo, nek ostane tako, jer šta su godine spram vjekova i korijena do u samu drob planine?!
Puca pogled na Pej, Ključ, Babin zub, Komove...
Znao je na ovom kamenu pred kolibom otac da prevuče gudalo: „Gusle moje od suva javora, od najljepšeg ljudskog razgovora! Gusle moje od javora suva vas je Srbin pet vjekova čuva...”
Nikada ovdje nije bio Montenegro, niti će, već Crna Gora!
Nije iz ove kuće pošao Đuro u Lipovo da postrada u boju s Turcima da bi mu neko danas rasrbljivao Moraču; niti je Mijailo komadovao kolašinskom četom na Mojkovcu da ga prevode danas na kakav izmišljeni jezik, a ni Ilija, đed nam, uz vojvodu Pavla Đurišića da bi se u neke savardake premetnute u „bogomolje” molili Bogu kojeg su juče izmislili Jevrem Brković i onaj blavor Miraš Dedeić!
Evo ti, tata, nosimo pozdrave od kuće, pita za tebe, veli da te pozdravimo i da joj se čuvaš, čuva se i ona tebi!
Nikada nisam vidio oca da zaplače!
Samo povije glavu i stuži se, što kažu u brda, pa mahne rukom da se sklonimo, i nema se šta tu pitat više!
Sklonismo se malo u stranu.
Ajmo, djeco, neka deke još malo, stići će nas, ima nešto da se bez glasa razgovori s planinom...
Eno mu braća i kumovi kose. Da ih se nagleda malo gledajući u puste livade...
(Nedjeljnik)